Pristup povjerilaca pravima osnivača: pljenidba i pobijanje

Upisom u registar privatna fondacija postaje poseban pravni subjekt. Imovina koja joj je valjano namijenjena zato u pravilu više nije imovina osnivača. Lični povjerilac osnivača ne može plijeniti nekretninu, račun ili udio fondacije samo zato što je njegov dužnik osnovao fondaciju.

Od toga treba razlikovati prava koja osnivač ima prema privatnoj fondaciji. § 3 st. 3 PSG određuje da prava osnivača na oblikovanje fondacije ne prelaze na pravne sljednike. Austrijski Vrhovni sud ipak razlikuje nasljeđivanje od izvršenja na imovinski vrijednim ukupnim pravima. Sama oznaka ličnog prava zato ne odlučuje o mogućnosti pljenidbe.

Naš pregled prava osnivača, izmjene i opoziva objašnjava koja se prava mogu valjano zadržati. Za pristup povjerioca dodatno treba utvrditi može li konkretno pravo stvoriti ekonomsku korist.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ukupna prava osnivača mogu biti predmet izvršenja ako je osnivač zadržao opoziv i ako mu prema aktima fondacije ili § 36 st. 4 PSG pripada barem dio ostatka nakon likvidacije. Zadržano pravo izmjene takođe može imati imovinsku vrijednost jer osnivaču može omogućiti da sebe odredi kao korisnika ili predvidi isplate sebi.

Važeći okvir izvršenja nalazi se u §§ 326 i dalje EO. § 326 EO obuhvata imovinski vrijedna prava koja nisu obuhvaćena drugom vrstom izvršenja. Prema § 328 EO, pljenidba nastaje sudskom zabranom raspolaganja. Imenovani upravitelj može prema § 329 EO dati izjave potrebne za ostvarivanje i korištenje prava, ostvariti nastala potraživanja i unovčiti nastalu imovinu.

To ne znači da svaki povjerilac s novčanim potraživanjem automatski kontroliše cijelu fondaciju. Sud i upravitelj ostaju vezani sadržajem zaplijenjenog prava. Ako pravo nikada nije zadržano, prestalo je ili se može ostvarivati samo zajedno s drugim osnivačima, mijenja se i mogućnost pristupa. Kod više osnivača treba provjeriti § 3 st. 2 PSG i prije svega tačan tekst akata.

Članak o zadržavanju prava osnivača objašnjava oblikovanje pri osnivanju. U postupku izvršenja isti se tekst čita iz druge perspektive: koja konkretna ovlast danas postoji i kakav priliv imovine može nastati njenim ostvarivanjem?

Prema § 34 PSG, opoziv je moguć samo ako ga je fizička osoba zadržala u izjavi o osnivanju. Zakonit opoziv ne dovodi odmah do isplate. On pokreće korake prema pravilima fondacijskog prava za raspuštanje i likvidaciju. Preostala imovina prenosi se krajnjem korisniku prema § 36 PSG tek nakon zakonskih koraka likvidacije i zaštite vlastitih povjerilaca fondacije.

Ako akti fondacije za slučaj opoziva ne određuju drugačije, § 36 st. 4 PSG smatra osnivača krajnjim korisnikom. Upravo ta veza može pravu opoziva dati ekonomsku vrijednost. Izvršenje tada nije neposredno oduzimanje imovine fondacije, nego ostvarivanje prava oblikovanja i kasnijeg potraživanja koje iz toga nastaje.

Pravo izmjene prema § 33 st. 2 PSG može imati ekonomsku važnost ako osnivaču dopušta da uređuje pravila o korisnicima ili isplate sebi. Obim i granice proizlaze isključivo iz zakona i akata fondacije. Upravitelj ne dobija veće ovlasti nego što ih je ranije imao osnivač.

Korake prema pravilima fondacijskog prava nakon opoziva objašnjava pregled raspuštanja i likvidacije. Za povjerioce je važno razlikovati kasnije potraživanje osnivača prema fondaciji od prethodnog ostvarivanja njegovog prava oblikovanja.

Osnivač može pokušati naknadno oslabiti svoj položaj, na primjer odricanjem od opoziva ili ograničenjem prava izmjene. Takva izmjena nije automatski bez učinka. Ona ipak može biti pravna radnja koja se odnosi na imovinski vrijedna prava osnivača i koja se, uz ispunjene uslove iz §§ 438 i dalje EO, pobija izvan stečajnog postupka.

Austrijski Vrhovni sud je u predmetu 17 Ob 19/25f potvrdio priznata načela za situaciju u kojoj je osnivač pri izmjeni osnivačkog akta prihvatio štetu za povjeriteljicu izdržavanja i druge povjerioce. Odricanje od opoziva i ograničenje prava izmjene nisu se mogli jednostavno isticati protiv izvršenja. Sud je istovremeno naglasio da uspješno pojedinačno pobijanje uvijek zahtijeva zakonski razlog i zahtjev za činjenje ili trpljenje usmjeren na namirenje.

Zato se ne može pobijati svaka ekonomski nepovoljna izmjena. Treba provjeriti izvršivo potraživanje, štetu za izglede namirenja, odgovarajući razlog pobijanja, znanje i namjeru, vremenski redoslijed te pravilno formulisan tužbeni zahtjev. Relativni izostanak učinka koristi samo uspješnom povjeriocu i ne poništava općenito izmjenu akata fondacije.

Odluka nije konačno riješila jesu li zadržana prava imenovanja i razrješenja članova organa fondacije takođe zapljenjiva. Drugostepeni sud je to prihvatio, ali je Vrhovni sud pitanje mogao ostaviti otvorenim jer revizija nije konkretno odgovorila na pravno obrazloženje. Takva prava se zato ne smiju paušalno izjednačiti s pravom izmjene i opoziva.

Za povjerioca nisu dovoljni izvod iz registra i pretpostavka da je fondacija bogata. Spis treba sadržavati izvršni naslov, aktuelni obračun potraživanja, relevantne verzije akata fondacije, dokaze o zadržanim pravima, podatke o krajnjem korisniku i hronologiju kasnijih izmjena. Ako potpuni tekst akata nije dostupan, prvo treba utvrditi kojim se pravnim putem mogu pribaviti potrebne informacije.

Na strani fondacije uprava i savjetnici trebaju posebno pažljivo dokumentovati svaku izmjenu koja može uticati na povjerioce. Izmjena vremenski bliska dospjelim potraživanjima, prijetećem izvršenju ili stečaju zahtijeva provjerljivu pravnu i ekonomsku osnovu. Sama želja za naknadnom zaštitom imovine ne zamjenjuje zakonito uređenje.

Potraživanje, izvršenje i zaštita prema fondacijskom pravu mogu povezati više postupaka. Pregled sporova u fondaciji i sudske zaštite objašnjava unutrašnje uloge. Povjerioci dodatno moraju imati potpun spis o naslovu i izvršenju.