Diskreciono davanje ili utvrđeno pravo: kada korisnik može zahtijevati isplatu

§ 5 PSG-a najprije odgovara na pitanje ko je korisnik privatne fondacije. To je u pravilu osoba navedena kao korisnik u osnivačkom aktu. Ako korisnik nije naveden, odlučuje organ koji je osnivač odredio za tu svrhu, a u suprotnom uprava fondacije. Ova odluka o statusu sama po sebi ne znači da fondacija mora isplatiti određeni iznos.

Konkretno davanje zavisi od osnivačkog akta i njegovih važećih dopuna. Odredba može postaviti objektivne uslove i određen obim davanja. Može, međutim, predvidjeti i da nadležni organ odlučuje o povodu, visini ili vremenu davanja između više dopuštenih mogućnosti.

Razlika je važna i kod ponavljanih isplata. Ranija isplata može pokazati kako je fondacija ranije tumačila određenu odredbu. Ona ne zamjenjuje pitanje da li je naredno davanje obavezno, samo moguće ili ponovo zavisi od odluke. Pregled prava korisnika na informacije odnosi se na informativnu stranu, a ne automatski na pravo na isplatu.

Diskreciono davanje postoji naročito kada osnivački akt nadležnom organu ostavlja izbor. Izbor se može odnositi na to da li će se dati davanje povodom određenog događaja, koji je iznos unutar određenog raspona primjeren ili da li finansijski položaj fondacije dopušta davanje u predloženom trenutku. Obim diskrecije mora se utvrditi iz stvarnog teksta, a ne iz naslova ili porodičnog očekivanja.

Utvrđeno pravo može postojati kada akt određuje davanje objektivnim kriterijima tako da nije potrebna nova slobodna osnovna odluka organa. Važeća odluka može dodatno konkretizirati već postojeću osnovu. I dalje treba provjeriti nadležnost, usklađenost s aktom, uslove i trenutak od kojeg se davanje može zahtijevati.

U odluci 2 Ob 115/25p austrijski Vrhovni sud opisao je pravno osamostaljenje imovine fondacije i njeno korištenje na osnovu svrhe fondacije i prema diskreciji uprave fondacije. Predmet se prvenstveno odnosio na informacije u sporu o nužnom dijelu. Zato ne znači da je svako davanje diskreciono. Pokazuje, međutim, zašto blizak odnos prema fondaciji ili očekivanje korisnika ne mogu zamijeniti tekst osnivačkog akta.

Diskrecija ne znači da uprava smije postupati proizvoljno. § 17 PSG-a zahtijeva poštovanje osnivačkog akta i pažljivo obavljanje dužnosti uprave. Odluka se zato mora ocijeniti prema svrsi, važećim kriterijima, jednakom postupanju prema usporedivim korisnicima i zaštiti povjerilaca fondacije.

§ 9 PSG-a navodi obavezne sadržaje osnivačkog akta i dopušta dodatna pravila. To obuhvata detaljnije odredbe o korisnicima, minimalnom nivou imovine i unutrašnjem uređenju organa fondacije. Zato se kod provjere prava mora pročitati cijela struktura: ko može biti korisnik, ko odlučuje o davanju i koja ograničenja važe.

Dopunski akt može sadržati detaljna pravila o korisnicima ili uslovima davanja. Ranije verzije, nacrti ili nepotpune kopije ne smiju zamijeniti važeći akt. Izmjene treba poredati po vremenu i provjeriti da li su stupile na snagu.

Najprije označite sve odredbe o korisnicima, davanjima, organima, uslovima i svrsi. Zatim provjerite da li akt predviđa automatsko davanje, davanje prema objektivnim kriterijima ili novu odluku uprave. Članak o osnivačkom aktu i sudskom razjašnjenju pokazuje zašto je tačan tekst isprave odlučujući u sporu.

Odluka je posebno korisna za provjeru prava ako navodi relevantnu odredbu osnivačkog akta, status korisnika i nadležni organ. Treba navesti i primaoca, iznos ili način obračuna, svrhu, uslove i datum isplate. Ako podatak nedostaje, treba utvrditi da li se jasno izvodi iz akta ili je potrebna nova odluka.

Odluka mora odgovarati unutrašnjim pravilima fondacije. Prema § 17 stav 1 PSG-a uprava upravlja privatnom fondacijom i zastupa je te mora poštovati osnivački akt. Odluka ne može stvoriti davanje suprotno aktu. Može, međutim, konkretizirati postojeću odredbu ako je formalno i sadržajno važeća.

Za dospijeće nije važan samo datum bankovnog transfera. Akt ili odluka mogu predvidjeti uslove, dokumente ili kasniji datum isplate. Finansijski položaj fondacije i zaštita povjerilaca prema § 17 stav 2 PSG-a takođe se moraju uzeti u obzir. Članak o davanju, odluci i dokazu detaljnije obrađuje provedbu.

§ 30 PSG-a korisniku daje pravo na informacije o ispunjenju svrhe fondacije i uvid u određene isprave. To obuhvata godišnje finansijske izvještaje, izvještaj o položaju, revizorski izvještaj, poslovne knjige, osnivački i dopunski akt. To pravo može pomoći da se razjasne osnova davanja i ranija praksa odlučivanja fondacije.

Informacije i uvid nisu isto što i pravo na određenu isplatu. Osoba koja pita koje su odluke donesene ili koja je odredba primijenjena ostvaruje drugo pravo od osobe koja zahtijeva određen iznos na određen datum. Zahtjeve zato treba držati odvojeno.

U odluci 2 Ob 115/25p Vrhovni sud razlikovao je informacije o davanjima od šire postavljenih zahtjeva koji u konkretnom sporu nisu bili dovoljno obrazloženi. Praktična posljedica je da pravno pitanje i tražena isprava određuju koji se informativni put ili pravo na isplatu može provjeravati. Pravo na informacije nije dokaz da je pravo na davanje već nastalo.

Ako fondacija u razumnom roku ne postupi prema zahtjevu iz § 30 PSG-a, sud može na prijedlog korisnika naložiti uvid. Time se razjašnjava informativna situacija. Da li postoji pravo na određeno davanje i dalje zavisi od akta, odluke i dospijeća.

Prva greška: Status korisnika tretira se kao automatska isplata. § 5 PSG-a određuje status, ali konkretno davanje traži odgovarajuću osnovu i posebnu provjeru.

Druga greška: Ranija isplata tretira se kao trajno obećanje. Ona može biti važna za tumačenje, ali sama ne dokazuje obavezu za kasnije periode ili druge iznose.

Treća greška: Odluka uprave čita se bez osnivačkog akta i pravila o nadležnosti. Odluka mora ostati unutar akta i zakonskih granica.

Četvrta greška: Informacije prema § 30 PSG-a tretiraju se kao odluka o isplati. Isprave mogu pripremiti provjeru prava, ali je ne zamjenjuju.

Peta greška: Dospijeće se izvodi iz računa, e-maila ili pripremljenog transfera iako akt još traži uslov ili novu odluku.

Šesta greška: Zaštita povjerilaca se zanemaruje. § 17 stav 2 PSG-a traži posebnu provjeru i kada korisnik smatra da je njegovo pravo već sigurno.