Operativno poslovanje privatne fondacije: Gdje završava dopuštena sporedna djelatnost

Član 1 stav 1 PSG-a opisuje privatnu fondaciju kao pravno lice kojem je posvećena imovina. Ta imovina se može koristiti, njome se može upravljati i može se unovčiti radi ostvarivanja dozvoljene svrhe koju je odredio osnivač. To je polazna tačka za pitanje može li se određena radnja još povezati sa svrhom i upravljanjem imovinom.

Član 1 stav 2 tačka 1 PSG-a postavlja granicu kod komercijalne djelatnosti koja prelazi puku sporednu djelatnost. Zakon ne propisuje fiksnu granicu prihoda, broja zaposlenih ili trajanja. Konkretno poslovanje mora se procijeniti u cjelini. Opis u osnivačkom aktu ne zamjenjuje tu procjenu.

Praktična provjera zato počinje stvarnim tokom poslovanja. Koje se usluge nude, ko nastupa prema klijentima, koliko često se prihvataju ugovori, koja sredstva i lica se koriste i kakav značaj djelatnost ima za fondaciju? Ti podaci čine osnov za pravnu klasifikaciju.

Vlastita usluga fondacije može se klasificirati kao puka sporedna djelatnost samo ako ostaje podređena ostvarivanju svrhe i upravljanju imovinom. Provjera se odnosi na stvarno poslovanje. Ponavljani nalozi, vlastita baza klijenata, stalno angažovanje osoblja i istaknut javni nastup mogu povećati težinu djelatnosti. Nijedna od tih okolnosti sama ne odlučuje slučaj.

Uprava fondacije treba opisati djelatnost prije početka. Spis treba navesti uslugu, ciljnu grupu, ugovorne odnose, sredstva, očekivano trajanje i vezu sa svrhom fondacije. Treba navesti i ko pruža uslugu i ko snosi ekonomski rizik.

Djelatnost koja se razvije u samostalno poslovanje traži novu provjeru. Početna klasifikacija kao sporednog projekta ne rješava kasniji položaj. Promjene obima, osoblja, naloga ili javnog nastupa zato treba uključiti u stalni nadzor.

Član 1 stav 1 PSG-a izričito navodi upravljanje i unovčenje posvećene imovine. Držanje udjela i ostvarivanje povezanih imovinskih prava zato treba razlikovati od vlastitog komercijalnog pružanja usluga fondacije. Udio se upravlja kao imovina, dok društvo samo obavlja svoje poslovanje.

Granica je važna kada fondacija pređe upravljanje imovinom i uđe u operativno poslovanje društva. Vlastiti ugovori s klijentima, vlastita lica, vlastito fakturisanje ili javno pružanje usluga od strane fondacije ukazuju na potrebu dodatne provjere djelatnosti. Ekonomska povezanost sa društvom ne rješava pravnu klasifikaciju.

Uprava fondacije treba zabilježiti koja se prava ostvaruju kao prava člana društva, ko vodi svakodnevno poslovanje društva i koje odluke ostaju kod fondacije. Konkretna struktura mora se procijeniti zajedno sa osnivačkim aktom i dokumentima društva.

Član 1 stav 2 tačka 2 PSG-a zabranjuje privatnoj fondaciji da preuzme upravljanje trgovačkim društvom. Provjera se odnosi na stvarnu upravljačku funkciju. Samo pozivanje na udio ili savjetodavnu ulogu ne pokazuje ko vodi svakodnevno poslovanje i nastupa za društvo prema trećima.

Član 1 stav 2 tačka 3 PSG-a isključuje i položaj neograničeno odgovornog člana upisanog društva lica. Taj položaj lične odgovornosti treba razlikovati od kapitalnog ulaganja i uobičajenog ostvarivanja prava člana društva.

Konstrukcija se zato mora čitati na više nivoa: osnivački akt, ugovori o udjelu i društvu, imenovanja, punomoći, pravila potpisivanja i stvarni radni tokovi moraju međusobno odgovarati. Posrednik ili drugačiji naziv ne daje pouzdano rješenje ako fondacija u praksi preuzme zabranjenu funkciju.

Za provjeru treba sakupiti važeći osnivački akt, dokaz o posvećenoj imovini, ugovore o udjelima i društvu te dokumente o funkcijama i punomoćima. Za vlastitu djelatnost fondacije spis treba sadržati opis usluge, obrasce ugovora, plan sredstava, javni nastup i pregled stalnih poslovnih odnosa.

Odluka uprave fondacije treba otvoreno prikazati pravnu klasifikaciju. Treba objasniti kojoj dozvoljenoj svrsi služi djelatnost ili udio, koje granice važe i kako će fondacija prepoznati prelazak preko sporednog karaktera. Opšte pozivanje na korisnost daje malo osnove za nadzor.

Ako se pojave sumnje, treba rekonstruisati stvarne uloge i radne tokove. Ključna pitanja odnose se na ugovornu stranu, fakturisanje, odluke o nalozima klijenata, angažovanje osoblja i ličnu odgovornost. Dokumenti treba da pokažu kako izabrana struktura funkcioniše u praksi.