Zastara prava na davanje iz privatne fondacije

§ 5 austrijskog Zakona o privatnim fondacijama, PSG, uređuje položaj korisnika. Sam položaj korisnika ne stvara automatski određeno novčano potraživanje prema fondaciji. Osnivački akt, eventualni dodatni akt, kasnije izmjene i ovlaštenje organa koji je odlučivao moraju se posmatrati zajedno.

Pravo može biti dovoljno određeno ako su korisnik, davanje, uslovi i dospijeće objektivno utvrđeni ili dovoljno konkretizovani valjanom odlukom. Ako uprava fondacije još mora odlučiti o razlogu, iznosu ili vremenu isplate, ne postoji automatski odmah izvršivo potraživanje. Ranije ponovljene isplate mogu biti važan dokaz, ali ne zamjenjuju provjeru važećeg pravnog osnova.

Prema § 17 PSG-a, uprava fondacije mora poštovati osnivački akt i davanja korisnicima smije izvršiti samo ako se time ne umanjuju prava povjerilaca privatne fondacije. To može biti važno pri provjeri da li je isplata mogla biti odlučena i da li postoje prigovori u vezi s dospijećem.

§ 1478 austrijskog ABGB-a povezuje redovnu zastaru s nevršenjem prava koje se već moglo ostvariti. Kod davanja zato treba najprije utvrditi kada je potraživanje nastalo i kada se isplata mogla zahtijevati. Odluka koja zavisi od još neispunjenog uslova ili ne određuje vrijeme isplate sama po sebi ne daje odgovor na to pitanje.

§ 1478 ABGB-a predviđa opšti rok od trideset godina. To ne znači da svako potraživanje prema privatnoj fondaciji automatski zastarijeva tek nakon trideset godina. Može važiti poseban zakonski rok, valjan dogovor ili drugačiji pravni osnov. § 1486 ABGB-a navodi trogodišnji rok za određena potraživanja, između ostalog za pojedine usluge u poslovanju. Taj spisak se ne može bez dodatne provjere primijeniti na svako davanje fondacije.

Zato za praksu nije dovoljno zabilježiti samo datum obećanja ili odluke uprave. Važni mogu biti nastup uslova, određen rok isplate, kasnije priznanje, djelimična uplata ili nova odluka.

Prva provjera treba početi hronološkim spisom. Na početku se nalazi važeći osnivački akt i njegove izmjene. Zatim treba dodati utvrđivanje korisnika, odluke uprave fondacije, uslove, zahtjeve za isplatu, odgovore fondacije i eventualne djelimične uplate.

Ako postoji više verzija, treba utvrditi koji je akt bio važeći u relevantnom trenutku. Nacrt, nezavršena odluka ili neformalni razgovor ne smiju se tretirati kao obavezujući osnov. S druge strane, pisano priznanje ili izvršena djelimična uplata mogu biti važni za vremensku liniju.

U spis treba uključiti i okolnosti koje govore protiv potraživanja, na primjer rezerve, nedostatke u postupku odlučivanja, zaštitu povjerilaca, uslove ili drugačije dospijeće. Odabir samo dokumenata koji podržavaju željeni rezultat može sakriti odlučujuće pitanje.

§ 1497 ABGB-a među ostalim navodi izričito ili prećutno priznanje prava i uredno vođenje postupka kao okolnosti koje prekidaju zastaru. Da li poruka fondacije predstavlja priznanje zavisi od tačnog teksta i konteksta. Otvorena najava buduće isplate nije nužno potvrda postojećeg duga.

Sudska radnja se ne može procijeniti samo prema datumu podnošenja. Postupak mora biti uredno nastavljen u smislu § 1497 ABGB-a. Ako pravosnažna odluka proglasi tužbu nedopuštenom, navedena odredba u pravilu smatra zastaru neprekinutom. Dejstvo konkretnog postupka mora se provjeriti u sudskom spisu i odlukama.

Interni podsjetnik, opšti zahtjev za informacije ili utvrđivanje korisnika zato se ne smiju automatski smatrati radnjom koja prekida zastaru. Prije isteka mogućeg roka treba zajedno provjeriti konkretno pravo i odgovarajući pravni korak.

§ 30 PSG-a odnosi se na informacije o ispunjenju svrhe fondacije i uvid u određene dokumente. To pravo može pomoći da se razjasne odluke i razvoj imovine fondacije. Ono ne zamjenjuje provjeru da li se duguje određena isplata.

Ko je do sada tražio samo informacije treba provjeriti da li je konkretno novčano potraživanje bilo jasno navedeno. Obrnuto, fondacija ne bi trebala smatrati konkretan zahtjev za isplatu riješenim samo zato što je dostavila dokumente. Pitanja mogu biti povezana, ali pravno ostaju različita.

Uobičajeni redoslijed je: osigurati relevantni akt, utvrditi pravo i dospijeće, provjeriti vremensku liniju i zastaru, a tek onda izabrati odgovarajući naredni korak.

Za pouzdanu početnu procjenu treba prikupiti, koliko je dostupno:

• osnivački akt, dodatni akt i važeće izmjene
• utvrđivanje korisnika i verziju akta na kojoj se ono zasniva
• odluku uprave fondacije s iznosom, uslovima i datumom isplate
• komunikaciju, zahtjeve za isplatu, priznanja i djelimične uplate
• dokumente o sudskom postupku ili nagodbi
• materijale o zaštiti povjerilaca, prigovorima ili protivpotraživanju

Od dokumenata treba napraviti kratku vremensku liniju s datumom, pošiljaocem, sadržajem i pravnim značajem. Tako se može razlikovati očekivanje od konkretnog prava, utvrditi kada je pravo dospjelo i procijeniti da li je kasnije uslijedilo priznanje ili relevantna sudska radnja.